I tako....radiš skoro 4 mjeseca sa jednim i pol (1 i 1/2) slobodnim danom, radiš od 9 do 9 (21), ponekad i od 8 a ponekad i od 7 i cijelo to vrijeme čekaš bar nekoliko sati slobodno, čekaš da se makneš negdje drugdje, najčešće je to sanjanje kreveta i dekice. Nakon 4 mjeseca nisu ti više važni novci, ne zato što ih imaš dovoljno, nego jer jednostavno - nisu važni. Još te jedino drži taj datum do kojeg radiš (30.06.) i do kojeg moraš izržati i oni normalni ljudi koji su razočarani kad kažeš da te preko ljeta neće biti i jer jednostavno ne možeš, jer ti je neugodno da te nema kad te trebaju. I onda se dogodi jedno popodne u kojem temperatura padne sa 25 na 12°C, kiša poče lijevati ko iz kabla i shvatiš - danas neću nikom nedostajati, danas nije dan za kupovanje cvijeća! Ukaže se slika kreveta i dekice! I spakuješ svoje krpice i pravac - krevet. U potpunosti ignoriraš svu prašinu i neposloženu robu koji se gomilaju već tjednima, mjesecima...dekica preko glave, daljinski u ruku, buljiš u nešto bezveze na televiziji, jer nije ovo tvoje vrijeme pred ekranom, nepoznate neke emisije, ali, nije ni važno, ionako ćeš uskoro zaspati.... Malo sutra! Jok! Ništa! Ne spava ti se. Ne možeš zaspati . I nisam spavala. Propali moji snovi o snu. I onda sam ustala, totalno izgubljena, zbunjena...nikako večer da mi prođe . Sad (22.10) sam pomalo 'došla k sebi', odmorna kao da sam bila na godišnjem . Gadna stvar je ta rutina. Ubitačna. Ne znaš se ponašati izvan svakodnevnih okvira. Ubija inteligenciju. I tijelo. Od danas nešto mijenjam. Počet ću sa vježbama za kičmu, neophodne su mi. I ne, neću ih raditi svako jutro u određeno vrijeme! To bi opet bila rutna. Radit ću ih kad mi baš ne bude odgovaralo, natjerat ću se. Sad potpuno razumijem Japance koji ne mogu biti duže od 5 dana na godišnjem. A i svoje radno vrijeme ću od jeseni promijeniti. Pa ja sam ipak Balkanka, Balkanci ne rade ovoliko! Tak! P.S. Rutina mi uopće nije bila tema zbog koje sam počela pisati post, ustvari sam htjela samo zapisati slobodno popodne, za budućnost . |